twitter logo facebook logo my space logo rss logo

ANGELINA HORVAT JOLIE

KAKO JE ANGELINA JOLIE HORVAT ZAVRŠILA TREĆI BALKANSKI RAT?

Bila jednom jedna Angie. Ne ona od Stonesa u kojoj je Jagger opjevao Bowievu suprugu, ako bismo romantizirali legende i zanemarili mogućnost da je podjednako mogla biti riječ o Richardsovoj kćerci Dandelion Angela ili pak platinastoj glumici Angie Dickinson. Ili pak prema manje romantičnim tvrdnjama u Keithovoj biografiji, radilo se zapravo o njegovom pseudonimu za heroin. Za vrijeme jednog od mnogih pokušaja skidanja i detoksiciranja tokom Sedamdesetih.

Ova naša Angie je bila jednako opojnom, opijumom za mase. Svojatali smo je bez problema. Prirodno je zvati nadimkom. Navika je bila pak jača od trezvenosti i racionaliziranja, Angie je morala biti dijelom obitelji. Ne isforsana na silu kao kad bi je u svrhe političke kampanje i promidžbe Angela Merkel bez potrebnih dozvola prisvojila, koristeći taktove nježne balade, ne bi li empatizirala ljude da vođeni melodijom pjesme izaberu, kliknu ili zaokruže njenu CDU partiju. Ova naša Angie je topila osmijehom, čak i kad bi ga namještala preka pravilima hollywoodskog blicanja. Nešto kao Julia Roberts u neodoljivom Noting Hillu, romantičnom ljubavnom klasiku kojeg ćete morati voljeti unatoč trepetljikavom Hugh Grantu.

Dakle, otopila je i Brada Pitta. Uzela mu muškost pred očima tadašnje mu drage Jeniffer Aniston i svih ostalih dama svijeta za vrijeme snimanja karikirane akcijske pucačine “Gospodin i gospođa Smith”. Kemiju koju nisu uspjeli predočiti na filmu dobrano su iskoristili kad bi se kamere gasile. Je li susret bio fatalan i za vječnost još ne znamo, ali kao svakoj članici obitelji, jako drukamo za nju i držimo joj leđa. Stvar je za namig. Najglamurozniji showbizz par 21. stoljeća.

Ta univerzalna Angie postala je Hrvaticom preko Radeta Šerbedžije i njegovih hollywoodskih stažiranja u ulogama opakih Rusa ili nekih bližih karakternih negativaca s potrebnim naglaskom. Podružili se malo van snimanja, on prepričao ovdašnjim medijima kako je divna i normalna i kako je cijeni. Hopla, evo je. Postala našom. Horvatova snaha. A njene dodatne humanitarne navike briganja briga o problemima trećeg svijeta, osobito djece, uz posvajačke pohode i obračune s Madonnom koja će slađe dijete učiniti svojim, samo su dodale točku na A kada smo je obgrlili objeručke i prozvali maltene zemljakinjom. Đe si Anđo rodice Đonvojtovice?

Tu je Balkan isto poslužio sa svojim nedavnim ratovima. Locirati ga je Amerima žešća egzotika. Majstori ionako bilo koju od eks Ju zemalja doživljavaju jedino ako prate sport pa ih zanima locirati odakle su izvirali Kukoč, Petrović, Divac ili pak Novak Đoković ili Mirko Filipović prije nego bi održao prvu MMA borbu u kavezima, kada je još bio atraktivnim udaračem. Ali naša ga je Anđelina očito ubrala dovoljno intenzivno ne bi li se odlučila svoj redateljski prvijenac “U zemlji krvi i meda” smjestiti pričom baš na teritorij Bosne i Hercegovine. Nakon svih onih uloga neodoljive akcijske junakinje, špijunke, ljubavnice, žene s tajnama, sve do Oscarom, po inerciji, nagrađene za sporednu ulogu u “Girl Interrupted”, Angie je za svoj redateljski debi, dramu o nesretnoj ljubavi Srbina i Bosanke, kakti prilagodila motiv “Mahira i Alme”, dirljive ratne epopeje s debitantskog albuma Ede Maajke. Dvoje se zavole, rat ih rastavi. Da li i ubije i uništi, pogledajte na filmu.

Inozemni interes za eksploatiranjem ovog prostora kao potencijalne meke za isplative filmove nije baš sjatio filmski svijet u susjedstvo, ali nije ga ni manjkalo (“Peacemaker” Mimi Leder s Georgeom Clooneyem i Nicole Kidman, “Hunting Party” s Richardom Gereom, Terenceom Howardom i Jessejem Eisenbergom i savršenom dikcijom te svjedočenjem o vlažnom poljupcu Kristine Krepele, sve do opskurnih koprodukcija kakvom je bilo nešto što se odazivalo naslovom “Chico”), no u kvalitativnom smislu strancima nije uspjelo efektno objektivizirati, objasniti svijetu pozadinu svih naših puškaranja. Bilo da su pričali kroz prizmu ratnih izvjestitelja, novinara, slomljenih ljubavi, razorenih brakova ili neke treće osobne perspektive. Nije im za zamjeriti jer ako ćemo po pravičnosti, puno je tu prostora za kuženje.

Na stranu bliskost teritorija i sve uvažene dokumentarne fakte, sav nacionalni zanos ili slične ente izgovore ovdašnjih X Menova a ka Frenkieja Tuđmana, generala Šuška i sličnih likota, popularna je kultura domislila sagledati stvar na opća generaliziranja i bakanalije kako su agresori Srbi kolektivno loši, zločinci i ubojice, Bosanci žrtve, Hrvati tak tak, nekakvi nedefiniranci u etničkoj manjini na prostoru brđanske Bosne. Ali malo je kome normalnom i trezvenom jasno zašto se ova plemena tuku. Koje su ih to teritorijalne pretenzije ili vjerska nesnošljivost ponukale da počnu ne samo vikati o ubijanju nego sprovoditi puškaranja u djelo. A kamoli će onda to biti razjasniti jednoj prelijepoj došljakinji, empatičnoj i brižnoj, željnoj širenja glasa i pomaganja ljudima, a poglavito djeci u nevolji. Rade je nešto prišanuo za vrijeme domjenaka i druženja. Kad je bila na Brijunima i predsjednik Josipović je pridodao koju trezvenu. Bilo je šaptača. Ona se smiješila tim osmijehom većim od života, gledala tim predivnim očima i čarobirala. I odlučila režirati rat. Metaforički ga prikazati progovarajući kroz ljubav.

No tko je zapravo dobio rat? Grubo je. U facu. Naježiš se prilikom pregledavanja sirovog, nemotiranog materijala te zaključne scene. Kopaš po arhivama, dozivaš sve ratne filmove kojima si se ikada klanjao da nisu bili vezani za ovu grunticu planeta Zemlje. One na koje se u ratničkom smislu referiraju pop ikone od nekad popularnih Franza Ferdinanda do vječno politički upletenog Bone Voxa. Od velikih ekranizacija Drugog svjetskog rata, generala Pattona, Eastwoodvih sjećanja, preko amerikanizacija, vijetnamizacije, irakizacije, parodiranja, mashova, Ramba i njegovih pedesetak varijacija uključujući Chucka Norrisa i njegove “Nestale u akcijama”, sovjetskih visokobudžetnih odgovora o efektnim snajperistima, englesko francusko germanskih kombiniranja pogleda na strahote sredine prošlog stoljeća, sve do Spielbergovih hommagea od “Schindlerove liste” do “Spašavanja vojnika Ryana”. Međutim, odgovor je sklizak. Migolji. Nećka se. Kome je filmski rat? Pobjednicima? Ili preživjelima? Ili se istina relativizira ovisno o tome s kojom stranom bacača bombi i ostalih nišandžija pričate. Srbima nije nešto naša heroina Anđelina Horvat simpatična. Kada je zapravo rat na Balkanu završen? Je li 1995.? Je li pet godina kasnije? Je li intervencijom Američana ili Europske Unije putem UNPROFOR-a ili sličnih kratica? Je li intervencija, pomoć, reakcija stigla na vrijeme? Je li završio uopće? Ili ćemo o simbolici razorene ljubavi Srbina i Muslimanke o kojem je Angie lupila svoj debitantski redateljski povik: “Cut”?

Odgovor je čini se dolaskom Angeline Jolie u Sarajevo i Zagreb. Na premijeri svog režiserskog prvijenca “U zemlji krvi i meda”. Pukla je zadnja puška. Digla se bijela zastava. Naučila je reći hvala prelijepa Američanka. I skoro se rasplakala. Ganulo je. Začula se i truba. Harmoniku dugmetaru su malo makli po strani. Kamere se sjatile. Blicevi pikali. Ona je treptala, Brad se smješkao. Bili su isti kao u Hollywoodu ili svim drugim festivalskim crvenim tepisima.
Kada je rečeno “Dolaze Brad i Angelina” sva vrata su bila otvorena. Prestala je recesija. Hrvatska je postala Alisina Zemlja Čudesa. Budžeti nisu bili upitni, svi su trebali biti viđeni. Dokaz vrijednosti i kredibiliteta je postala lista od 450 uzvanika koji će sjediti na gala večeri njima u čast. Vrijednost se čovjeka mjerkala prema blizini stajanja uz rame Angelini ili uspijevanje ubacivanja pošalica Bradu. Film? Koga briga. Rat je završen. Naša je, odahnuli bi srcolovci. Čuo se zvižduk sutkinje punih trešnjastih usana. Bilo je tijesno do zadnje minute, ali nema više sumnje, historičari će i povjesničari morati skinuti znojne dresove. Rat je dobiven. Nevezano što je potresna životna priča (navođena prema istinitim događajima) o ljubavi dvoje mladih, snimana bilingualno s dvostrukim repeticijama, bila silna u namjerama, ali većim dijelom traljavom u realizaciji.

Nije bitan film. Namjera se računa. To se zove pristojnost.

Anđelo Jurkas