twitter logo facebook logo my space logo rss logo

BORA ĐORĐEVIĆ – INTERVIEW

U sklopu trodnevnog Schengen festa u slovenskom gradiću Vinica, tik do granice s Hrvatskom nedaleko Karlovca, jedan od headlinera bila je Riblja Čorba. Legendarni srpski rock bend koji je za vrijeme Jugoslavije slovio za jednu od najboljih formacija otkad se brojilo pamtljivih predstavnika rock kulture ovih prostora. Početkom 80.-ih u sklopu turneje “Ko preživi pričat će” u Domu sportova pod najezdom publike poginula je 14.-godišnja Željka Marjanović. Bio je to prvi neslavni pionirski pothvat indirektno vezan za opasnost imena Riblje Čorbe. Početkom rata uloga njihova frontmena Bore Đorđevića je od uličnog pjesnika i boema koji pjeva jaku ljubavnu poeziju promjenjena u zagovornika hegemonističke politike voždova. Doživjelo ga se kao jednu od najvećih nacional – šovinističkih perjanica koji je izjavama i radom poticao nacionalnu mržnju. Zbog te svoje neslavne huškačke uloge dobio je epitet persone non grate na ovim prostorima. No, kako Hrvati opraštaju ali i zaboravljaju kad je pitanje robovanja nostalgiji, tako se u zadnjih par godina u nekoliko navrata spomenula realna i ozbiljna mogućnost povratka Riblje Čorbe u Zagreb.

U backstageu nakon poziranja s tri uzdignuta prsta fotografima i TV kamerama, razgovarao sam s frontmenom. Osim znakovitih tetovaža i istovjetnih majica, Borislav Bora Đorđević ima oveću trbušinu, malčice usporen pogled, podužu sijedu kosu, vrlo pristojan i strpljiv gard prema sugovorniku. Za vrijeme razgovora hvatao se energetskog napitka koji mu je davao krila tjerajući ga da kombinira i odgovara bez pretjerano kalkuliranja i zastajkivanja.

* Srpski bend na slovenskom prostoru pred mnogobrojnom publikom iz Hrvatske. Neka davna ili nova Jugoslavija u malom?

Bora: Izgleda da jeste, pretpostavljam da jeste. Tako nekako, to je u redu. Nemam ništa protiv toga. Meni je drago zbog tih ljudi.

* Zadnjih se dana intenziviralo pitanje koncertnog povratka Čorbe u Hrvatsku premda je i prije nekoliko godina bilo nekih glasina. Utemeljeno ili više želje nostalgičara kao i u slučaju Azre i Johnnyja Štulića?

Bora: Vraćali smo se iz Slovenije i zastali kod prijatelja u Čakovcu pošto ovdje imamo veliku bazu fanova. I rekao sam novinaru koji se tamo zatekao pod kojim bi uvjetima došao svirati u Hrvatsku. Ne bi došao na mala vrata nego kao predstavnik Srbije i srpskog naroda, nikakva lova nije u pitanju niti šta ti ja znam koje druge pobude.

* Trebali vam koncertno Hrvatska kao “inozemni” teren širenja svirke? Je li recesija je opravdanje za promjene mišljenja o nenastupanju?

Bora: Nisam ja nikad rekao da ne bi nastupao u Hrvatskoj, ali ne bi pod bilo kakvim uvjetima. Recesija je svugdje, to nema veze s nastupima Čorbe. Čorba svira svuda po svijetu.

* Je li vam ikad bilo žao što niste oprobali svjetsku karijeru i pjevanje na engleskom obzirom koliko ste veliki bili u ex Jugoslaviji, a na kraju krajeva u pjesmi “Amsterdam” ste surađivali s tada jako popularnim reggae pjevačem Eddyjem Grantom?

Bora: Za neku ozbiljnu karijeru vani sad je malo kasno, al nikad ne reci nikad.

* Jedno od najpamćenijih Čorbinih gostovanja u Hrvatskoj bilo je ono iz 1982. kada se za vrijeme turneje “Tko preživi pričat će” dogodila tragična pogibija. Je li ikad razjašnjeno tko je napravio propust – organizator ili bend?

Bora: Da, to ide na dušu dragih nam organizatora koji su otvorili jedan ulaz da im netko ne bi ušao bez karte. Kapacitet ledene dvorane je 12 000 a unutra je bilo 15 000 prodanih karata. Ali nije samo kapacitet bio problem. Problem je bio u tome što su otvorili samo jedan ulaz i napravili usko grlo. I onda je nastala takva situacija. Mislim da je ipak netko od organizatora odgovarao za slučaj.

* Tražili su vam odgovore s ovih prostora dugi niz godina, uz klasična koškanja s koleghama glazbenicima, s nekima ste ostali u korektnim odnosima. Arsen Dedić jedan je od rijetkih, zar ne?

Bora: Arsen je čarobnjak, rodonačelnik svega ovoga. On i ja smo imali nekoliko nezaboravnih zajedničkih nastupa s kojih su proizašla neka sjajna bootleg izdanja. Jednom smo u okviru MESAM-a (Međunarodni sajam muzike), imali koncert u Teatru na beogradskim Terazijama, Stjepan Mihaljinec je bio za klavirom, a on i ja smo bukvalno igrali nogomet, ping pongali se pjesmama i izjavama. Znam da je trebalo trajati oko sat i pol vremena, ali je trajao više od tri sata. Tri sata čistog ludila. Publika u apsolutnom deliriju. Kasnije je na beogradskoj televiziji prikazano dva sata probranog materijala.

* Vi ste kroničar društva. Imam dojam da vam teme vuku porijeklo s ulice.

Bora: Donekle, bavim se i ljubavnom poezijom jednako puno.

* Imam dojam da ste se u prvoj fazi rada benda manje bavili politikom i manje politizirali nego postratnih godina, je li rat pogodovao afektu i provocirao buđenje nekog nacionalnog naboja i zoon politicona u Bori Čorbi?

Bora: Ne, to je jednostavno sastavni dio čovjeka. Netko navija za Partizan, netko za Zvezdu, netko za Dinamo, netko za Hajduk jebi ga. Ja sam u Glavnom odboru Demokratske stranke Srbije Vojislava Koštunice, nisam šovinista, ali nacionalista jesam. Nikoga ne ugrožavam. Ja sam pripadnik svoje nacije i ponosan sam na to.

* Je li novi predjsednik Nikolić dobar izbor?

Bora: Vidjet ćemo. Nije lijepo da pričam o čovjeku a još nije ni počeo raditi. Nismo mu dali još onih stotinu dana. Mi smo praktično zemlja pod okupacijom…

* Čijom okupacijom?

Bora: Vjerujem da je naša zamlja okupirana od strane Amerikanaca. Još od bombardiranja…

* Dobro. Ali težnja je i Srbije da postane članicom EU. Ili…

Bora: Pa ne znam baš. Moja stranka nije za to. Neka se narod izjasni na referendumu hoće li u Europsku uniju ili neće. To je neka vrsta kapitalističke uravnilovke u kojem imamo primjer Rumunjske gdje je dva milijuna Rumunja trenom primanja u EU odselilo iz svoje zemlje tražeći posao u Europi. Ili još jedan drastičniji primjer recimo gdje kćerka mog vozača radi festival u Salzburgu i može zadržati posao tek ukoliko pređe raditi u Rumunjsku i prebaci cijeli festival koji radi u Rumunjsku. To su primjeri neokolonijalizma. Jer ne mogu se “veštački” ujednačiti privrede jedne Moldavije, Andore, Grčke i Njemačke na primjer. Tako da je to jedna potpuno umjetna tvorevina koja je nastala da bude kontrapunkt Amerike. Ta je ideja u poruci i u načelu bila dobra ali onda se pretvorila u sluškinju Amerike.

* Nije li tako i Titova Jugoslavija funkcionirala. Nije li on isto na umjetni način zadržavao, doduše četiri i pol desetljeća, taj neki prividni mir i koegzistenciju naroda kojima je u krvi da se stalno međusobno koškaju i svađaju?

Bora: Tito je bio dobar, on je držao to na okupu, taj privid. Bude mi žao sada što sam ga toliko napadao.

* Čiji je na kraju Tito bio obzirom da ste na albumu “Koza Nostra” 1990.-e pjevali “Tito je vaš”?

Bora: Hahahaha, zavisi kako naglasiš jer “vaš” na srpskom znači i “uš”. Deda, tako smo mi zvali Tita, je bio dobar vladar, samo što nitko ne zna tko je on bio. I nitko ne zna koliko Tita je stvarno imao u sebi? Jer meni je neshvatljivo da jedan mašinski tehničar koji radi u brodogradilištu iduće godine postane prvak Austro-ugarske u mačevanju. Kad je prije naučio mačevati? Malo mi je nategnuta priča. Nitko ne zna. Ili je bio jako talentiran ili je vježbao mačevanje u pauzama u brodogradilištu. Zato ne znam da li postoje jedan, dva ili tri Tita. Ali imao je jednu sjajnu osobinu. Savršeno je dobro lobirao između Istoga i Zapada. Savršeno je dobro igrao to što je igrao tako da je Jugoslavija funkcionirala.

* Ali je očito bila privid jer se na kraju raspala u krvi. E sad, koliko ga je dugo održavao i koliko je mogla trajati, to je očito bilo pitanje njegova života i smrti.

Bora: Ja sam tada mogao odsvirati jednu svirku u nekom selu u Banatu, kupiti karte za London na četiri dana, odspavati u National Royal hotelu u centru grada. Mogao sam kupiti i mijenjati dinare za funte, to je daleko bolje funkcioniralo od ovoga što imamo danas.

* Za vas se nije situacija puno mijenjala jer ste imali na leđima drugove iz partije i za vrijeme sociojalizma. Od stiha “Za ideale ginu budale” iz pjesme “Na Zapadu ništa novo” s albuma “Mrtva priroda” s početka 80.ih, pa sve do situacije poslije rata ovisno o opredjeljenoj strani.

Bora: Uvijek sam bio prva budala koja je ginula za svoje ideale.

* Ali znate, razgovarajući s vama, neprestano imam dojam kako je pitanje Borinog krutog stava zapravo uvijek bila više poza i meka za medije nego neke osobne rigidnosti.

Bora: Ma naravno, mediji sve uvijek preuveličaju.

* Slušajući vas dojam je da su Hrvati i Srbi ne samo po teritoriju jako bliski i slični narodi, ako ne ratuju jedni protiv drugih onda ratuju međusobno unutar zemlje, kao da im je stvar hobizma stvaranje protivnika

Bora: Ne treba nam prevoditelj to je definitivno. A stanje koje si opisao je na stadionima. Ja sam Zvezdaš pa je situacija da se tučemo s “grobarima”, “partizanovcima”, onda se tučemo s policijom, a kad ne možemo ni s policijom, onda se tučemo među sobom.

* Nakon više od trideset godina aktivnog sustavnog rada nazire li se zamor materijala i rok trajanja. Je li se potrošilo energije?

Bora: To ćete vidjeti kad izađemo na pozornicu. Zaboga, za koji tjedan ulazimo u studiju snimati 19.-ti studijski album, ne živimo od stare slave. Dolazi nam John McCoy, čovjek koji je producirao “Mrtvu prirodu”, “Buvlju pijacu”. Istovremeno idemo u Zaječar da budem gradonačelnik Zaječara na tri dana za vrijeme gitarijade.

* I na kraju sociološki eksperiment. Isti dan kulturne razmjene, u zagrebačkoj Areni svira Riblja Čorba, a tko svira u beogradskoj Areni kao predstavnik Hrvatske?

Bora: Prljavo Kazalište. Mislim da su oni idealan izbor.

* A ne Thompson?

Bora: Ko je to?

Anđelo Jurkas