twitter logo facebook logo my space logo rss logo

BOSS TRST + BOSS BEČ

TRST. 11. LIPNJA 2012.

Prilično je nezahvalno pisati o koncertu Brucea Springsteena nakon što su četiri desetljeća praćenja njegovih live nastupa kroz sve faze karijere spominjani takvi panegirici kojima su ga uspoređivali s “budućnošću rock and rolla”, “mesijanstvom”, “božanskim”, “posljednjim preživjelim” iz bulumente multimilijunera rockera čija oštrica i snaga glazbe, a ponajviše strast izvedbe nije otupjela. Kako ne bi bilo prepričavanja i ponavljanja, ostaje se samo fokusirati na onaj privatni trenutak u kojem pričate o žmarcima koje osjećate od samog starta do posljednjeg bisa. Neminovno je imati svoju osobnu spiku s Velikim Šefom u kojoj plačete, zborski pjevate ili se smijete, već ovisno o pjesmama ulovljenim u trenutku, ali doživljavate slušateljsko čistilište i neponovljivu katarzu.

Brišete ono što ste znali prije o stadionskim koncertima makar ste dotad popratili od Rolling Stonesa, U2, AC/DC, Rage Against The Machine, Metallica, Guns And Roses, Soundgardena, Pearl Jama, R.E.M-a, RHCP-a, Simple Mindsa, Faith No More i mnoštva većih i manjih ali glazbeno relevantnih “stadion” rockera, ostavljajući mjesto za onu posebnu situaciju i zalog za budućnost kada ćete se prisjećati trenutka u kojem ste bili potpuno nemoćni pred naletima i izmjenama emocijama kako je nastup trajao. Ali osjećaj svjedočenja najvećem nije ni trenutka jenjao.

Ono čime Boss impresionira je srce, stav, fokusiranost i onaj nepatvoreni senzibilitet za čovjeka kojem pjeva i kojem se obraća. Makar se radilo o stadionskim koncertima, intimna njegovih nastupa i izvedbi uvijek je bila u prvom planu. Čovjek koji znojan ne dočeka kraj svoje prve stvari ne može biti nego potpuni heroj onih koji traže posvećenost, iskričavost i totalni doživljaj. Malo je reći ako ostane samo na “impresivno” I “veličanstveno”.

Najnovija koncertna turneja produžetak je života odličnog istoimenog studijskog albuma “Wrecking Ball” jednako kao što je simbolično opraštanje od dugogodišnjeg suradnika, lani preminulog saksofonista Clarencea Clemmonsa na mjestu kojeg je njegov nećak Jake s potresnom minutom šutnje prilikom završne pjesme. Setlistom se po dobrom običaju izmjenjuju naslovi novog albuma (“We Take Care Of Our Own”, “Wrecking Ball”, “Death To My Hometown”, “Jack Of All Trades”, “Shakled And Drown”, “We Are Alive”), presjek centralnih mjesta diskografije s naglaskom na stvarima s epskog “Born In The USA” (“Born In The USA”, “Born To Run”, “Bobby Jean”, “Downbound Train”, “Dancing In The Dark”, “Thunder Road”, “Hungry Heart”, “Waiting On A Sunny Day” kada izvlači klinca iz publike i zajedno s njim pjeva refren te himne optimizma, “Rising” ili klasik “Because The Night” koji će razgaliti od prvog do posljednjeg srca i mobitela arene), ali i poneki skriveni komad (“Spirit In The Night”, “Johnny 99″, “Murder Inc.”), kombinirajući tako klasične himnične crowd pleasere s ponekim stišanim, nježnim, gotovo akustičnim trenutkom ježenja par exellance (“My City Of Ruins”, “The River”).

Svirka niti jedne sekunde ne pati intenzitetom niti je u nabojem ispunjenim laganijim komadima imalo predaha. Napetost izvedbe prisutna je u svakom segmentu nastupa od početnih “Badlands” i “No Surrender” preko plesnih “Working On A Highway” i covera “Seven Nights To Rock” do zaključnog crescenda s “Dancing In The Dark”. Oduševljenje traje samo tri i pol sata te na set listi nisu dragulji poput “Radio Nowhere”, “Devils & Dust”, “Ghost Of Tom Joad” i još pedesetak takvih. Odjavom s “Tenth Avenue Freeze Out” ostao je osmijeh zadovoljstva svjedočenju najvećem. Bruce Springsteen je utjelovio sve fascinantno iz rock and rolla. Bio je Elvis Presley, bio je Joe Strummer, bio je Bob Dylan, bio je soul music preacher Little Richard i Otis Redding, bio je baladmaker, ali najviše od svega je bio i ostao Veliki Šef. Osnažen jednim od najboljih pratećih bendova svih vremena E Street Bandom, Bruce Springsteen još uvijek dobija žuljeve od svirke, opravdava bore i opako dere glasnice svakim trenom svog postojanja, bivajući utjelovljenjem moralne i socijalne vertikale rock and rolla kao glazbe vječnog tinjajućeg nutarnjeg bunta kroz čije poruke nije moguće raditi globalne ali jest privatne revolucije. Neki od tih pojedinaca možda mijenjaju svijet.

Da parafraziram stoga prednike. Da, gledao sam prošlost, sadašnjost i budućnost rock and rolla. Čuo sam Iskru i osjetio Prasak. Potresno je bilo. Njegovo ime (još uvijek) je Bruce Springsteen.

BEČ. 12. SRPNJA 2012.

Kako u životu, tako i u glazbi postoje trenuci nakon kojih više ništa nije isto. I nikada neće biti isto. One prekretnice koje vas promjene u trenutku. Udar groma. One koja vam naprave emotivni vatromet i rusvaj s lijeve strane pluća. One koje vas natjeraju da plačete od sreće i smijete se od tuge. I ta raspoloženja mijenjate kako se smjenjuju pjesme s pozornice. One koje okrenu naglavačke sustav vrijednosti bacajući novo svjetlo na dotadašnje doživljaje koncerata, glazbe, ljudi oko vas. One koje život čine bogatijim za iskustvo kojem se vraćate prepričavajući ga do kraja života. One za koje ste sigurni da vam pomažu činiti vas boljom osobom i sagledati svijet oko sebe iz drugačije perspektive. Obzirom na suludo brzo doba i okruženje, tempo glazbe i života, bombardiranje recesiono-katastrofičnim infosima sa svih strana, neka je suštinska potreba okretati se tražeći mrve vedrine i pozitivne energije, skupljati ih filatelijskom posvećenošću.

Onaj moment kada vam u sekundi kroz tijelo prostruji takav pozitivni adrenalinski šok i milijuni, horde potkožnih mravaca, jurnu nezaustavljivim maršem pokoriti svaki dio, to je trenutak kada uz huk s tribina i trave Bruce Springsteen izađe na pozornicu i siđe s nje s jednakim osmijehom zadovoljstva i užitka, nakon tri sata i četrdeset minuta maratonske, neprekidne neprekidne svirke. A taj osmijeh ostaje na svakom od lica u publici. Bitno je spomena da se ne radi o autosugestiji obzirom da je trenutak s vama podjelilo još 60 000 jednako impresioniranih duša.

Pohoditi koncert Brucea Springsteena i njegova E Street Banda u sklopu “Wrecking Ball toura” takav je događaj. Više iskustvo za promatranje sa sociološko humanog nego samo glazbenog aspekta. Prije točno mjesec dana isti se efekt desio prilikom koncerta u Trstu. Ovaj puta pred par desetaka tisuća ljudi više, Boss je s Little Stevenom, Soozie, Maxom i ostalim prijateljima sjevnuo prostorom, učinio stadion svojim intimnim domom, prostorijom za najbolji i vangeneracijski party života. Rijetki su izvođači na čijim koncertima imate generacijski presjek od 7 do 77 godina i još rijeđi oni sposobni svima njima ugoditi, tu istu brojku pretvoriti u svoj masovni zbor koji će uglas otpjevati “Because The Night”, “Born In The USA”, “Waiting On A Sunny Day” ili obradu “Seven Nights To Rock”.

Prva je to turneja bez vjernog mu prijatelja Big Mana, lani preminulog saksofonista Clarencea Clemmonsa, umjesto kojeg je primus njegov nećak Jake. Minuta šutnje za njega samo je jedan od grupnih i pojedinačnih oproštaja odrađivanih ovim koncertom. “Tenth Avenue Freeze Out” poslužila je za opraštanje. Samo jedan u nizu dirljivih momenata nastupa na kojem se glazbom slavi i daje počast onome dobrom iz čovjeka. Šefova nezadovoljstva su konstruktivna jer pjesmama nudi izbor. Gazdine tuge su produktivne jer stihovima sugerira rješenje ili bar pruža ruku i nudi rame za plakanje. Njegova izvedba je energija i strast i život. Pjesme suštinske snage i optimizma izmjenjivao je s koračnicama i budnicama malog čovjeka izvučenog iz kvarta. Poistovjećivanje s njegovim porukama razumljivo je univerzalnim jezikom osjećaja od Johna Doea do Jože Horvata.

Unatoč postojećem kosturu i okosnici turneje niti jedan koncert nije repeticijom obzirom na Bossovu navadu ispunjavanja želja iz publike i razbijanja kolotečine stalnim variranjem i izvedbama pjesama s liste. Sjekući bez prestanka u miksu svih perioda karijere (“Badlands”, “Rising”, “Born To Run”, “Hungry Heart”, “My City Of Ruins”, “Lonesome Day”, “Waiting On A Sunny Day”, solo piano “Tougher Then The Rest”), listajući dekadama svoje pjesmarice od velikih hitova do najintimnijih malih stvari (“Rendesvouz”, “Loose Ends”, “Empty Sky”, “Racing In The Street”, “Trapped” obradu Jimmyja Cliffa, “Darlkington County”, “Working On A Highway”), pokazujući ponosno kako iz Sedamdesetih, Osamdesetih, Devedesetih i dalje vuče jednakom lakoćom kao stvari s aktualnog albuma (“We Take Care Of Our Own”, “Shakled and Drown”, “Death To My Hometown”, “We`re Alive”, “Wrecking Ball”, “Jack Of All Trades”, “Land Of Hopes And Dreams”). Sve do frenetičnog crescenda kada davanjem počasti svojim herojima dokazuje koliko je i sam još uvijek fan, rasplesavajući svoj zbor s “Glory Days” i “Dancing In The Dark” i zaključnim medleyem “Twist & Shout” i “La Bamba”, Boss je posljednji legitimni izvođač na svijetu sposoban napraviti stadionsku erupciju od beatlesovsko havensovog gažeraškog predloška koji istovremeno funkcionira za njemačke turiste s opatijskih hotela i za iznimno raspoloženi krcati bečki Ernst Happel stadion.

Najlakša stvar na svijetu je biti impresioniranim. Međutim, razliku čini onaj tko i ono što impresionira. Šezdesettrogodišnjak Bruce Springsteen i njegov E Street Band oni su koji rade razliku ne samo u koncertnom nego i ljudskom smislu. I nakon njegova koncerta, više nikada ništa neće biti isto. I nije isto.

Anđelo Jurkas