twitter logo facebook logo my space logo rss logo

Donesite mi glavu Ante Tomića…

O ukusima se ne raspravlja? Moš’ mislit. Ionako kod nas svaka lokva vode tendira imati pravo na mišljenje baš o svemu.

Oni koji ne bi raspravljali o ukusima uglavnom su bezmudonje bez argumenata pa pod krinkom građanske pristojnosti umotane u slobodu izražavanja, dijaloga i ostalih papirnatih perforacija, zapravo podvlače rep jer ne znadu štono bi rekli na temu tu i tu. Valjalo bi imati ufanja stati na branike svojih stavova pa makar se konfrontirali s cijelim svijetom (a da se ne radi o sukobu radi pumpanja ega ili bildanja antiprotivnosti zbog nje same) pokušati uvidjeti jeste li u pravu ili samo ustrajavate u staklenim nogama drhtavom stavu. Kad bi bilo da bi bilo…

Top lista je otkad je svijeta. Od Altamire se cijenilo koji sapiens jače drži kamen, koji bolje trlja drav, koji brže nalaže vatru, dok su kromanjonci odmjeravali silinu odjeka udarca tups u tjemena njihovih odabranica. Kriteriji su jako odredivi. U slučaju objektiviziranja nema do prodaje. Lova je Bog. On određuje kome prvo, kome mrvice. Komercijalnost iznad svega. To što nije rijetko da se komercijalnost silno likuje od kvalitete djela, daje prostora subjektiviziranjima pa ulaze razni samozvani ili uredništvom, minulim radom odabrani pojedinci (ili redakcije) koje će nametanjem svojih subjektivnih stavova promišljati u ime nacija. Ili će pak provesti ankete na bazama stotina, tisuća ili stotina tisuća anketiranih da bi se pozivali na pipanja bila vox populija.

Kolumnisti/komentatori su pak u novinarstvu mahom cijenjeni kao vrh odabran da kapacitetom sivih moždanih labirinata te dokazanim minulim radom uz medijsku praksu popuje, miluje, razglaba, objašnjava, prostranom čitateljskom puku podastire vlastite subjektivne perspektive viđenja aktualnog dnevno-političkog (ili pak krajnje benignog “volim takvu glazbu”) trenutka. I prije Nicka Hornbyja populariziralo se spajati neke divne glazbene trenutke s mišljenjima odabranih. Sjajan teren za debate, je*ate. Tu negdje čitate nagli rez. Od generaliziranja selimo u današnje vrijeme, specifični trenutak, jasno određene konstrukcije, imena i prezimena, te medijski prostor.

Ante “Jutarnji Kolumnist” Tomić se u vrijeme godišnjeg odmora kolege mu glazbenog kritičara Saleta Dragaša od šaljivih humoreski na temu političkog i inog življa Rijepjubljike Njam Hrvijacke, prebacuje na teren komentiranja glazbe koja mu život znači. Krajnje subjektivni odabir, standardna tomićevska objašnjenja, minijature kopanja po ladicama sjećanja. Pikne točno tamo gdje osjeća da treba, ne prešuti neki detalj kojim namjerno pika prvoloptaše. Ovi će hamnuti, bez brige. Urednici mu to, naravno, amenuju. Jer polemika je uvijek dobra. Makar bila u afirmativnim ili negativnim tonovima. Glavno da se piše, prašina da se diže, jer kad se slegne onda se i briše. U pop kulturnim kuloarima diglo se trzavica među pratiteljima onih koji o glazbi misle malo više od popunjenja radio stanica od reklame do reklame, koja im u životu znači opisivanje njihovih životnih situacija kroz soundtrackove trenutka.

Čitatelji revoltirani. Da tko je maderfaking on da im popuje kako je jazz naporna glazba i slične manifestacije. Jerbo to znači da su snobovi a ne kužeri. Jerbo je mišljenje Ante Tomića ipak mišljenje koje čita sto iljada ljudi, a ono po teoriji relativiteta, uvažava bar pola njih. Znači, ima težinu. Ne samo na drogi, kurvama i vinu. Nego, ono stvarno. Anonimni forumaši vređaju, Facebookovci imaju imena i prezimena uglavnom, njihove su raspre formativnije. Znalci vrebaju krivi korak da opale svoj sud kojim bi nadglasali velikog Tomića. Ili mu pak pridržali lijevo rame kad se ovome nasloniti od bolnih tekstualnih maratona ili pak ovakvih klasičnih šprinteva. Za to se vrijeme ovaj lijeno premješta s lijevog na desni guz fotelje zavaljen u svom sobičku prilikom dnevnih rutinarenja, kafskih rituala ili slično, onako klasično škiljeći (ovaj put bez mondenog škrilaka), uživajući u još jednom ostavljanju traga tako benignom akcijom kakva je “Jutarnja” Jukebox sekcija “33 pjesme koje su mi promijenile život”.

Sjeverni pol misli da Tomić kenja od nemila do nedraga jer naprosto nema dovoljno kredibiliteta pisati o temama za koje se smatra da nema dovoljno širine, spoznaje, prostora. Južnima je pak sasma simpa u redu kako se jedna blogovska spika kapacitetnog lika koji zna umovati i sastavljati proteže preko nacionalne raspre o tome vrijedi li raspravljati o ukusima u glazbi. Tko je taj meritum koji određuje što jest, a što nije, što valja danas, a što je bilo prije? Ima li Tomić dovoljno dugu kitu da bi mogao potezati konstrukcije koje smetaju Stojediničaru Martinežu Milinkoviću pa se ovaj facebookareći dotiče logike osporavanja mu teritorija: “Nitko ne brani Tomiću da piše, ali mišljenja sam da njegovoj listi nije mjesto u tiražnom dnevniku nego recimo na njegovom blogu, pa tko voli nek izvoli. Ovakvom logikom možemo uskoro očekivati liste Zorana Milanovića i Tomislava Židaka. Ako sam u krivu, zbog čega se to prvotno ponudilo Dragašu što je on morao odbiti zbog prezauzetosti. Naravno da se radi o posve osobnom izboru i diskursu ali puno toga što proizlazi iz tekstova je faktografski poluistinito i nadasve površno. I sam znaš koliko i što sve dotični pisac sluša, a pogotovo od kada te sve stvari sluša u koje se kune, kao da su mu praktično ušle u dušu s majčinim milijekom. Šovinistički jezik kod priče o Drive By Truckersima da “žene uopće nemaju interesa za glazbom i slušaju isto što i njihovi mužjaci” je za mene neprihvatljiv. A takvih “simpaticno-vlaških” ispada je bilo na pretek s time da ovo o ženama je uistinu dno dna”.

Stranu će mu držati dugogodišnji poslovnjak u svijetu domaćeg glazbenog i medijskog biznisa Ozren Kanceljak: “Martine – mislim da si baš pogodio u srž problema. Uređivani mediji, ne samo kod nas, imaju problema u redefiniranju svog prostora u novom kontekstu sraza s tzv. društvenim platformama, tj. blogovima, fejsboocima, twitterima i raznim drugim neuređivanim platformama. Pisac piše nešto iza čega stoji sam – svejedno na svom blogu ili recimo FB profilu. I to je njegovo. I sam si bira prijatelje koji će to komentirati na njegovom profilu. U trenutku kad to preuzima mainstream medij, to postaje i izričaj tog branda. To je jedan problem. Drugi je što je svaka javna djelatnost otvorena kritici. A to najčešće kritičari teško uzimaju srcu. Tomić je kao kolumnista (kao uostalom i svi drugi koji se time bave) pozvan da piše ama baš o svemu i svačemu. U tradicionalnom tiskanom mediju, nema mjesta za komentiranje njegovih komentara ili pisanija. U digitalnim platformama se ona otvorila – i gle čuda, nisu sva blagonaklona. Kritičari se jako teško nose s kritikom na vlastiti račun. Pogotovo u slučaju kada, poput tebe kažu – car je gol. Ili, gle – fale mu čarape. No, nije to sve baš tako novo i došlo s digitalnim platformama. Toga je bilo oduvijek. Facebook je zapravo virtualna brijačnica Roka Prča. Uvijek su postojala mjesta gdje se kritiziralo, samo što je to sada postalo poprilično dostupno i javno”.

Još jedan dugogodišnji bavitelj istim pitanjima Zlatko (Paran)Gall vrlo smisleno zauzima advokaturu kolege mu Tomića, trezveno u Slobodnoj racionalizirajući kako: “Neke od ljutih kritičara Tomićeva serijala osobno poznajem i dao bih ruku u vatru da je riječ o razumnim osobama, čak i solidnim poznavateljima glazbe, pa i strastvenim diskofilima. No i oni su – baš kao i bahate nevježe koji drže da ih ono nešto “torrenta” maznutih s Pirate Baya kvalificira za ultimativnu prosudbu o svim povijesnim razdobljima i slojevima popularne glazbe – promašili metu. Ponajprije zato što je Tomićev izbor 33 skladbe njegov personalizirani popis zamišljen i odrađen bez želje da se osobni ukus i žanrovske sklonosti podignu na razinu kritičarskog suda ili – nedajbože – u neku univerzalnu glazbenu terapiju. Tomić se, naime, čvrsto drži odabranog formata: vlastitog doživljaja lišenog muzikoloških analiza i kritičarskih zanovijetanja, inzistirajući “samo” na izrazito osobnom viđenju skladbi koje su mu ili otkrile nove obzore ili ga uznemirile, razdragale, rastužile. Polemizirati s tuđom izrazito osobnom procjenom značenjskih slojeva i emocionalnog punjenja skladbi, baš kao i s tuđim ukusom, nije ništa manje od čistog bezobrazluka ili pak narcisoidnog uvjerenja u samo vlastitu licenciju na “univerzalni doživljaj”.

Sud i ukus oduvijek su bili dvije posve različite prosudbene kategorije. Sud je uvijek bio profesionalno odrađena kritika utemeljena na pouzdanoj metodologiji i kritičarskom aparatu, a ukus isključivo osobno viđenje, ponajviše emocionalno. Stoga se, baš kao i kod Tomića, i na mojoj intimnoj emocionalnoj listi “skladbi koje su mi promijenile život” ne nalaze svi najbolji, najutjecajniji i izvanvremenski zgodici svjetske rock produkcije, niti pak najreprezentativnija izdanja iz pozamašne kućne kolekcije vinila i CD-ova, već pjesme koje su mi u određenim razdobljima života bile veoma važne. Ostavši do danas ili zvučni signali koji Pavlovljevim refleksom zazivaju slinjenje za nekim konkretnim vremenima i situacijama, ili pak sudbinska raskrižja na kojima je moj glazbeni ukus – a ponekad i život – skrenuo novim putem. I da budem iskren, živo mi se fućka slaže li se itko od vas sa mnom!”.

Pa? Kojem ste polu bliži? Ili bi radije centriranje? Umjerenost kakti vrlinu mudrih? Ni vrit ni mimo kao siguran teren neopredijeljenih? Ja bih palamudio o glazbenom soundtracku svog života uz palamide na žaru, plus makar dvije zainteresirane plavuše, 25 sati dnevno. Pritom uopće nije bitno koliko vage potiskuju utezi pro a koliko kontra, nego onaj osobni slušateljski moment da zadržite nepokolebljivim vlastiti ukus i civilizacijski doseg da možete preživjeti tuđe navode koji se suštinski kose s vašim uvjerenjima. Ne može mi niti milijun Tomića omrsti Public Enemy, Beatie Boyse ili Rage Against The Machine, kao što mi niti milijarda eseja ne može tetovirati Drive By Truckers u srce dublje od prijespomenutih.

Razvukla se spika, interesantno je saznati kako to ovdašnji veći i veliki pop kulturno und glazbeni umovi racionaliziraju. Uopće ne mislim da je pisati o glazbi svirati kurc, ups onom organu. Dapače, može to biti potentnije od glazbe o kojoj pišu. Nije pravilo nego iznimka, ali dok je zdravog uha, oka, srca i mozga, netko im je podvalio staru Đoletovsku pionirsko omladinsku; računajte na nas. I nije ih prevario.