twitter logo facebook logo my space logo rss logo

FUCK OFF I LOVE YOU

Obećao sam si da ću ošamariti svog nabrijanog brata blizanca i alter ega kojem nije strano pokoškati se i pofajtati s gnjilim ljudima kad mi onaj neki unutrašnji alarm zazvoni sirene uzbune. Da ću prije svake možebitne reakcije nabrojati do 5 u sebi, pa duboko udahnuti i vratiti ga na mjesto prije nagonskog reagiranja. Ne da mi se zamarati konfliktnim ljudima, ne da mi se debatirati niti istraživati pobude njihovih uvjetovanja, reakcija, ukusa. Ljudi niskih strasti i visokih ambicija ili ljubomore zbog kojih spuštaju rampe. Neću imenovati. Neću ni signalizirati. Neću davati tročinke. Oni bliski mi s kojima se srećem i živim dane u noći, oni znaju. Hrvati. Urednice i urednici. Megalomani. Oni koji ne mogu preživjeti činjenicu da ne moramo svi misliti isto ako se ne slažemo po nekim pitanjima, ukusima, bavljenima posla. Ni da ih dobra prodaja prve mi knjige ni po čemu ne ugrožava niti ne omalovažava ako kojim slučajem za trostruko ili više premašuje njihove tržišne rezultate (jer su stjecajem okolnosti na sličnim kris kros terenima). Oni koji se ne znaju pristojno ni udostojiti odgovoriti pa na upit s dvije ili tri rečenice objasniti zašto ih to točno ne zanima kroz neke novinarske forme popratiti novo izdanje pionirskog tipa knjiga plus CD na ovim teritorijima i zašto im ne znači Macy Gray, Ivo Josipović, Henry Rollins i ini i zašto nude naslovnicu tabloida tek ako bih bio nečiji poznati dečko (štuc, deja vu) odgovaraju ignorancijom ili drskošću. Ili pak oni čiji nečiju interesantnost procjenjuju po prijateljovanjima po privatnim linijama. Nisam ni frustriran niti indisponiran jer očekivanja nisu ni bila drugačija ni velika. Samo bilježim, ne pokrivam se po očima i ušima ni ustima. Pristojan sam i neću gristi, ali neka znaju da znam. I da me zaboli onaj organ. Isto kao i njih. Samo što moje zrcalo ne radi mi grimase niti mi se belji kad okrenem leđa nakon jutarnjeg pranja zuba. Za njih, ne znam baš. Ajde lijepo svi u naslov. I sa srećom.