twitter logo facebook logo my space logo rss logo

Najavljeno. Napravljeno. Neobjavljeno.

SLOBODNA DALMACIJA INTERVJU – integralna verzija

Glazbeni kritičar Anđelo Jurkas govori o svojoj knjizi „Bez Rocka trajanja (glazbeno dešifriranje Balkana):

N: Da dnevno ne napišem po desetak kartica zakržljao bih!
N: Jedina prava balkanska Madonna bila je Marina Perazić!

Na glazbenoj sceni regije glazbeni novinar Anđelo Jurkas originalna je pojava. U pisanju je strastven, a u glazbenim recenzijama ne prašta već ide do kraja, pa kad mu nečiji CD, ploča, materijal ne sjednu ne boji se oplesti ga svojim peckavim, fightclub stilom.
Jurkas je pripadnik nove generacije glazbenih novinara koji se ne boje nedodirljivih veličina i odbijaju sudjelovati u omerti naspram nekih glazbenih veličina, Upravo zato ga neki vole, a neki zdušno ogovaraju i ne podnose. No, nije za čuditi se jer povrijeđene taštine i ega epskih razmjera na glazbenoj su sceni svakodnevna pojava.

Dakle, knjiga „Bez rocka trajanja“ pokušava glazbeno dešifrirati različite kultne i važne figure regije Balkana. Dobro je da se netko primio zadatka da pruži neki pogled na glazbu s ovih prostora, no istovremeno i čupava misija pakiranja najvažnijih albuma u 100 naj komada?

I nije baš toliki problem ako si okružen tom glazbom i baviš se njome koliko i ona tobom, skoro pa godišnjom mjerom punoljetnosti. Pokušao sam spojiti subjektivni pristup s objektivnom odabirom, zanemariti pritom stilistiku i žanrove glazbe, skoncentrirati se na zemljopisni fakt i porijeklo autora ili izvođača glazbe, te činjenicu koliko su oni kvalitativno i originalnošću doprinjeli u prepoznavanju podneblja iz kojeg potiču na globalnoj glazbenoj mapi. Rezultat je, vjerujem, sveobuhvatan, intrigantan za široki krug čitatelja obzirom da se u podjednakoj mjeri dotiče multimasovnih izvođača od klasika a la Azre, Haustora, Idola, Kičme, Prljavaca, Dugmeta, Pankrta, Buldožera, Čorbe, Olivera, Miše ili nekih kultnih pojavnosti tipa Mire Evačića, Sexe, Satana Panonskog, Overflowa, Damira Avdića, Lunara, polemičan obzirom da će uvijek biti sugestija koga je trebalo imati a koga nemati među odabranima, a na kraju krajeva i zabavan – jer glazba je tu da pokreće i zabavlja, pa tako i štivo o njoj. Draga mi je rečenica, reakcija na rukopis kako je ova knjiga dokaz da pisati o glazbi nije svirati onom muškom spolnom organu.

Kriteriji su vidim osobni? Je li to doista bio princip?

Kriteriji su osobni na univerzalnom nivou. Znači – glazba treba potaknuti na osjećaj, a osjećaj na reakciju slušatelja, nevezano iz koje se skupine dediciranih pratitelja glazbe netko odgovarao na podražaj glazbom. Badava komercijalni kriteriji, badava bilo kakvo grupiranje i mjerenje glazbe ako glazba koju slušaš ne igra biljar s tvojim unutarnjim organima i ne organizira marširanje vojski potkožnih mravaca u stupanje i koračnice kakvih se ne bi posramile ni najimpresivnije pješačke postrojbe od Amera do Rvata. E, to je onda princip. Rokni me, prasni me, pokreni me, rasplači me, naježi me, bilježi me, osjeti me ponosnim što sam Balkanac.

Jer neki će u tvojim odabirima prepoznati protežiranje riječke i Riječanima važne scene (Forza Fiumme and Slovenia). Primjera radi u izbor Stotke je ušao Regoč, a recimo nije Mizar, unatoč tome što su makedonski darkeri imali dosta štofa i sljedbeništva..dalje tu je i jedan album Denis&Denis (sasvim opravdano), ali i Perazićkin solo (pomalo upitno). Onda – nema Daleke obale koja bi sa svojim prvijencem mnogima bila nezaobilazna, ali tebi nije. Ima „zore djevojke“ Lidije Bajuk, ali nigdje ni riječi o Dunji Knebl, prvakinji u etno vezovima??? Pa zašto Anđelo pobogu?

Sistem eliminacije i zapremnine knjige. Uvijek će netko nedostajati. No, da odgovorim konkretno po prozvanima; riječka scena je bila i ostala bitna ne samo u tipično površnoj karakterizaciji kao “rockerskog” grada (grozim se tog stereotipa i upotrebe riječi “rockerski” kao opisnog pridjeva nečeg buntovnog i opozicionog mainstreamu i komercijali jer tada uvijek vidim Tonya Cetinskog ili Sandija Cenova kako u majici AC/DC prisežu da su rockeri u duši pa mi se želudac okreće za 359 stupnjeva). Ne samo iz subjektivnih poriva, već dokumentarno i faktografski. Mizar su, imam dojam, parcijalno spomenuti kroz osvrte, a ako nisu to je opet dug dugova činjenici da se ime grupe nije spojilo na tom nivou to objektivno i subjektivno u dovoljnoj mjeri da se ljestvica pomakne u njihovu korist. Ali sigurno je da su među neizbježnim artefaktima i glazbenim pečatima ovog prostora. Dunja Knebl je spomenuta u odjeljku bitnih izvođača i utjecaja na spomenute etno nam prvakinje. Daleka obala uz dužno poštovanje na regionalnom nivou nema bitan pečat narodskog (dakle, ne narodnog) rock benda i dostaje kao simpatična skupina za pivske fieste i pučko ribarske veselice. Razumijem njihovu pojavnost na lokalnom (širegradskom) nivou, međutim držim da za glazbeno definiranje regije ne igraju bitnu ulogu toliko da bi stajali među dvjestotinjak odabranih. Ako smo ikad imali balkanskih Madonna onda to nije bila nit Brena nit Sevka nego je to bila Marina. Njen je debi album feedback seksipila pjevačice potrošene Osamdesetima, ali još uvijek dostajao samo do dopunskog dijela a ne one opisne stotke jer se seksualnost godinama potrošila.

Sviđa mi se način na koji si napisao prikaze albuma. Emotivni su, literarni, duboko osobni, često u klasi sjajnih short storyja. Nije čak ni važno slaže li se svatko s izrečenim stavovima i estetskim procjenama, kritičarenje je ionako prokleto subjektivan posao.

Hvala na pohvali i sviđanju načina. Slažem se da je kritika mahom subjektivna, premda ako je kvalitetna i iole vrijedna mora se držati nekih objektivnih procjena i gabarita utvrdivih argumentima a ne samo potpisnikovim dojmovima. Ja nisam kritičar. Nikad bio niti želim to biti. Ja sam samo jedan od likova kojima glazba znači daleko više od soundtracka trenutka na radiju internetu ili TV-u u trenutku preslušavanja iste. To što te dio javnosti doživljava samo kritičarem je prokletstvo posla i njihova nemanja uvida u suštinu stvari plus činjenice da nemaju potrebe znati detalje jer je površno dostajalo. Jedna od novinarskih formi kojima se baviš, ako si profesionalan i kompletan jest i forma kritike. Držim da se osoba koja se bavi pisanjem mora jednako dobro snalaziti u formama eseja, kolumni, recenzija, reporta, interviewa, bilo kojih poznatih spisateljskih ili novinarskih formi. Pa su tako od svih spomenutih sazdana i poglavlja knjige Bez Rocka Trajanja.

Mnogi protagonisti domaće glazbene scene smatraju da si „širenjem područja borbe“ s glazbene kritike na koncertni booking i izdavaštvo zapravo u sukobu interesa? Što ti misliš o tome?

Mislim da nemaju pojma o čemu pričaju. A kad bi mi imenovala konkretno ime i prezime onoga tko iznosi koje tvrdnje vrlo bih ti konkretno mogao odgovoriti koje je njegov problem samnom (je li samo recenzija koja mu/joj nije po volji ili ima potrebu za društvom Anđe Marić u jednakom obimu koji poklanja mojoj malenkosti…karikiram naravno, da se ne izvuče iz konteksta). Kao aktivni i nezavisni diskograf sam djelovao pet godina (2003. – 2008.), kao booking agent od 1999. a kamo sreće da je više posla i zdrave ekonomije na ovim teritorijima pa da je taj dio bavljenja glazbenom scenom stalan izvor prihoda a ne godišnjeg fuša na bazi honorara soboslikara, ako ga se uopće uspije naplatiti. Niti u jednom jedinom slučaju svoje profesionalne novinarske karijere nisam protažirao prijatelje s glazbene scene u svom novinarskom ili kritičarsko – recenzentskom radu, dapače. To mogu pri zakletvi desnicom na Knjigu pravde i pravičnih posvjedočiti svi od ljudi o čijoj sam glazbi pisao prije ili poslije – od Elementala, Ramireza, Lollobrigide, Svadbasa, Dječaka, etc…da ne nabrajam. Plus još se nije našao nitko tko će mi uplatiti milijun i pol Eura na žiro račun kolika je moja cijena podmićivanja za poklanjanje mišljenja ili modificiranje stava prema nečemu ako mislim i argumentiram da netko glazbeno ne valja. A zli jezičine me zabavljaju koliko samo nemaštoviti u svojim konstrukcijama mogu biti. Parazita je uvijek bilo i uvijek će biti i oni će uvijek etiketirati. Stvar je samo što etiketama uglavnom promašuju jer ne barataju argumentima nego zloćudi, glasinama, konstrukcijama, rekla – kazalama ili dojmovima..

Zanimljiva mi je rubrika Arbitraža, no zašto se cijelo vrijeme u njoj vrti nekoliko istih ljudi, a skoro nigdje nema brojnih kolega kritičara i glazbenih novinara? Nisi valjda toliko omražen među njima?

Kako nema? Ima ih desetak – kolega kritičara i novinara. I srednje i mlađe i starije generacije. Više ih nema jer nema relevantnih niti kvalitetnih u dovoljnom obimu, a nisam htio prostituziranje knjige nego zadržati visoku kvalitetu i osobni element onih koji su meni bitni i oni koji su svojim opusom ostavili nekog dugotrajnijeg traga na ovim prostorima, štogod ja osobno ili netko mislio o njihovom radu. Dakle, tu su i Juraj Šiftar (apsolutni i jedini mi heroj a ka uzor među ljudima koji pišu o glazbi s ovih terena), Sale Dragaš, Ilko Čulić, Zlatko Gall, Hrvoje Horvat, Velimir Grgić, Vedran Harča, Hrvoje Marjanović, Dalibor Petko… Nadalje, ne vrti se “nekoliko istih ljudi” nego stotinjak javnih osoba s terena, kašljuc kašljuc, Jugosfere, a zapremnina knjige suzila je odabir na samo stotinjak. Jesam li omražen među kolegama ili glazbenicima zaboli me onaj organ dokle god pišem i radim po savjesti, dokle mi je čist obraz i dokle god na njih desetak jalnih, taštih, nagaženih ega ili samo nadrkanih, imam stotinu onih koji cijene principe otvorene i iskrene komunikacije za koje se zalažem od prvog radnog dana do ove knjige i nadalje…mislim da je to fer i pošten princip.

Kakve su prve reakcije na knjigu? Pozitivne, negativne? Kakve uopće priželjkuješ?

Prve su presjajne. Ne samo od prijatelja, obitelji i izdavača. Da nisam duboko ispod zemlje poletio bih zbog lovorika (smijeh). Priželjkujem rasprodaju tiraže na regionalnoj osnovi obzirom da je tržište kako Hrvatska tako i Srbija, Bosna, Slovenija, Crna Gora i Makedonija, pa i zainteresirani svijet za pop kulturne fenomene ovog podneblja. Dobrodošlo je tapšanje po ramenima od strane sudionika i gostiju knjige i CD soundtracka jer im se sviđa dobro i odlično obavljen posao. Priželjkujem prijevod knjige na engleski i visoke otkupnine u bar desetak zemalja ne samo anglosaksonskog svijeta. Priželjkujem neku novu dobru TV produkciju koja će imati interesa iskoristiti me za natprosječnu građansku mjesečnu plaću. Priželjkujem da se moj bivši profesor s Prava i danas Predsjednik Josipović nađe rupe u vremenu i rasporedu pa se odazve na jedan otvoreni stol na temu “Glazba na Balkanu i Balkan u nama; uzroci i posljedice”. Zatim da Nina Badrić snimi akustični unplugged solo blues`n` gospel album bez ijednog pjevačkog afekta i nadpjevavanja. Da Ry Cooder, Peter Gabriel, Paul Simon ili Youssou N Dour sebi pa svijetu otkriju divotu naše etno baštine (od Tete Lize preko Bajukice, Kneblice, Kriesa do Mire Evačića i istarskih ogranaka). Da Overflow potpišu za Epitaph. Da Franka Batelić otkaže suradnju ovim “zvijezdama” u Top Stars jer se želi skoncentrirati na bitnu i kvalitetnu glazbenu karijeru a ne šljokičarenje. Da konačno snimim taj godinama odgađani duet s Urbanom pa se temeljem istog snimi spot u kojem će me Vedrana Linardić jako paziti i maziti. Da uskoro kolegica pravnica Jelena Glišić nema dečka i skuži da sam joj čovjek života.

Može li se živjeti od kritičarenja danas? Kako ti ide?

Ni prije ni danas. Ako nije mogao bog i batina Igor Mandić, teško da može girica Anđelo Jurkas. Ide mi sjajno, hvala na pitanju. Uživam u recesiji i promatranju sociopolitičkih fenomena ovog podjednako predivnog i odurnog prostora unutar kojeg plaćamo poreze i divimo se neimaštini skližući se oljuštenoj kori banane u kojoj smo. Radim kao genetski multiplicirani lik minimum desetak sati dnevno i pišem zamolbe Ministrastvu znanosti i Kosorici još dok je pozicionirana da produže trajanje dana s 24 na 48 sati kako bi bar dobio iluziju da ima vremena napraviti sve što želim.

Jesi li skriboman, što misliš o tome? U nekim fazama si znao izbacivati na desetke kartica recenzija tjedno? Kad to sve stižeš i što te goni?

Ni najmanje, samo nemam problema s produciranjem teksta. Nemam vremena za autorske blokade i preseravanja koja “umjetnici” nazivlju “čekanjem inspiracije” ili “traženjem inspiracije”. Te faze još uvijek traju i zovu se prirodno stanje. Ako dnevno ne napišem bar desetak kartica teksta o glazbi, filmu, medijima, pop kulturi, zakržljao bih. Goni me strast i ljubav prema subjektima i objektima pisanja. Goni me mjesečna plaća i opravdanje iste. Osjećaj odgovornosti prema platišama i sebi samom.

Do grla si uronjen u r’n'r, a opet tako čist s porocima – ne piješ, ne pušiš, uvijek si trezven i čist? Kako to ide s rock and rollom i mora li se živjet divlje u tom okruženju? (predrasuda znam, ali opet Anđelo si imenom, a na peru ponekad Vrag?)

Korekcije radi, da sam do grla samo u rock and rollu, potonuo bih, utopio se i neka bih. Do iznad tjemena sam u glazbi u svim područjima – i kao autor i kao aktivist i kao promatrač i kao slušatelj. Sam rock and roll kao polazni glazbeni žanr počesto je naporan, prostituiran, izblajhan, dosadan, interesantan samo pseudonostalgičarima koji ne mogu propatiti dane kad su bili mladi i funkcionalni pa danas pate da im se dani ne samo kroz sjećanja vrate. Pijača je ostala u trećem srednje, tamo joj je otprilike i mjesto. Tada sam završio ono odrastanje u smislu traženja neke generalne logike i odgovora na pitanje gdje je moje mjesto u svem ovom sistemu. Pušače nikad nisam skužio, očajan je osjećaj fumati dim u pluća i kašljati od toga, još smrditi na nikotin. Nikad nisam imao taj poriv samouništenja i rada kontra zdravlja, više sam kao štakor – imam jak životni nagon za opstankom. Trezvenost je pretpostavka za dio posla kojim se bavim, a čistoća bar dokle se moralnih, profesionalnih i etičkih načela tiče jedini modus operandi jer sve ostalo bi bilo – politika. A za stereotipe poput neraskidivih veza rock and rolla, alkohola, divljanja i male palete kriminalnih ponašanja pitaš prave rockere u duši kao spomenutog Cetinskog, Sandija Cenova, Žaka Hudexa ili kako se već zove. Nas dvoje možemo o voću i jogurtu i glazbi in general. I da, imaš pravo, jako volim “The Devil Inside” stvar Inxs-a.

Razgovarala: Antonela Marušić
Snimila: Milica Czerny Urban