twitter logo facebook logo my space logo rss logo

TKO JE JAMIO, NIJE JAMIO

Neobjavljena kolumna: Tko je jamio, nije jamio

“Javna tajna”.
Oksimoronski termin koji svjedoči općem ili masovnom saznanju o nekim stvarima za koje se voli držati kako su nepotvrđene, navodne, skrivene i nepoznate dotle dok se ne dokaže suprotnom. Postotak istinosti varira ali natpolovična tendencija je potvrditi tvrdnje i navode. Sa ili bez “pokvareni telefon” varijacija.

“Presumpcija nevinosti”.
Pravni termin kojim se pogoduje osumnjičeniku za neko kazneno djelo ili prekršaj do trena dok se ne dokaže suprotno, t.j. njegova krivnja za ono za što je osumnjičen. Na tužitelju je teret dokaza krivnje. Ili nevinosti, već s koje strane teorije prilazili definiciji.

“Politička volja”.
Floskula mahom vladajuće vrhuške kojom se želi blesavom puku približiti štono bi to trebalo značiti da je nemoguće u vladavini zapravo teroru podobnih i pogodnih, provoditi pravdu, istinu, pravo i ostale Ustavom zagarantirane sintagme pripadajućih im prava.

Kada su Hrvati spremni pričati otvoreno? Kada su ohrabreni otkriti javne tajne? Kada sazrijeva politička volja za rješavanje raznih vrsti kriminala, isplata i potplata?

Odgovore na ta pitanja zainteresirani će potražiti odrolavanjem slučaja Fimi medije u kojem dojučerašnja vladajuća politička kratica na optuženičkoj klupi dokazuje svoju nevinost ili bar pokušava umanjiti stupnjevanje grijeha. Sve dok nisu bili poimence prozvani legendarni estradni prvaci a ka Mišo Kovač, nacionalni rockeri a ka Marko Perković Thompson ili pop zvijezde a ka Nina Badrić, stvar je bila posuta relativno suhoparnim političko financijskim zavrzlamama i tokovima istjecanja novca. Ali onda se rizničar Mladen Barišić u svojim iskazima pred sudom dosjetio točnih kanala kako se plaćalo za rad, ali i nerad. I onda je počela javna prozivka za stvari i rabote koje se u raznim slučajevima, navodno, odrađivalo godinama. Prozvani ili negiraju ili prilažu svoje varijacije i sjećanja na isplate ili pak dugove, već o kojem se prezimenu radi.

Zaboga, a što bi trebalo biti odjednom čudno? To što su određeni likovi s estrade novčano stimulirani za nerad i nečinjenje? I što su dobili besramno velike iznose love, ali im nije bilo u interesu “propjevati” o tim rabotama sve dok nije postalo jasno kako njihovi dojučerašnji financijeri tonu taktikom Titanica. Onda se skužilo da je bolje reći ponešto nego zataškavati jer je sve izglednije odrolavanje cijele priče do početnih iznosa i brojeva žiro računa na koje su sjedale isplate, ako se nije radilo o jednako popularnim ručnim radovima i primopredajama u raznobojim kovertama. Jača snaga i kooperativnost. Retoričko je pitanje gdje su bili dosad? Thompson je bar zasad i dalje vjeorodostojan pa navodi kako je lovu dobio od friendova iz Argentine. Viva gauchosi i takvi prijatelji. Mišo je jadan i jalan jer mu duguju još a naobećali se brda i dolina, pa šjor dotur Ivi se uvijek kleo u Mišinu legendu, lančić i brk. Žaka nema ni u primislima, valjda su sve isplate za divno emotivno ufuravanje u interpretaciju stranačke himne bile lege artis. A onda redovi prozvanih i još uvijek zataškanih kojima se isplaćivalo u naturi, pogodovalo oko stanova i inih nekretnina, omogućavalo HTV-ov tutorijat u prime time terminima, namještalo najveća bodovanja po ZAMP kriterijima, namještalo festivale i slične balkanizme. O svim tim “off the record”, navodnim i javnim tajnama, bilo bi manje licemjerno da se imalo nepolitičke već moralne volje pričati otvoreno nevezano za sudske postupke i istrage kada je dogorijevanje postalo izvjesno i jasno. O poreznim nesrazmjerima imovina mnogih estradnih prvaka, zaslužnih i nezaslužnih jednako se moglo čitati i saznavati u danima manjeg ili većeg političkog mraka u državi.

Nakon što smo se naslušali gomila “javnih tajni” i “rekla kazala navodno” saznanja o kojekakvim financijskim aranžmanima u potezu od davnašnjih navodnih dovođenja u pogodnosti istarskih estradno glazbenih monarha Cetinskih sve do slavujskog pjeva ufuravanja u iskrene emocije i odgovarajuće grimase Jacquesa Houdeka u izvođenju himnične “HDZ zna”, tek se nagazom na žulj velikog ratnika iz Čavoglava počelo kotrljati unazad. Je li otkrivanjem pola milijuna Eura za nenastupanje Thompsona za druge političke stranke u jeku predizbornih kampanja zaista nemoralan čin u poredbi s ostalim aranžmanima i pogodovanjima kakvih smo se naslušali od dana vladavine iz sjene dvoprezimenjaka Ivića Pašalića, estradiziranja lika i djela Zlatka Canjuge i njegovih glazbenih ukusa, sličnih strategija…

U zemlji rvacke pretvorbe, pseudoliberalne ekonomije pokakanih gaća i inih sociopolitičkih dosega kojima svjedočimo zadnje dvije dekade, odjednom je postalo popularno zgražati se i snebivati delićevizmom “ljudi ma je li moguće” kada se Marku The Silnom isplati pola milje Eura za nepjevanje HSP-u ili štatijaznam kojoj kratici. A zašto? USKOK i Državno odvjetništvo postojali su i tokom Devedesetih. Postojali su otkad je i 21. stoljeća. Ljudi su se i prezimena na rukovodećim funkcijama mijenjali. Je li doista odgovor uvijek relativiziran na pojedince dovoljno ustrajne, hrabre, backupirane i sretne da istjeraju ovdašnju verziju Eliota Nessa? Ili nas odgovor uopće niti ne zanima jer smo svjesni da mahom padaju izdvojeni slučajevi ili pometu tek dio trule ribe.

Bojim se da i saznanjem istine nakon dva desetljeća muljanja, laganja, varanja, relativiziranja njihove, naše i one posredišnje istine, surfanja po zakonskim rupama, izglasavanja raznih verzija i rakursa, opravdanja i slijeganja ramenima, ona popularna krilatica i rojsizam o jamavanju, uopće nije relevantan. Ako se kojim čudom poklopi “politička volja” da se procesuira “javna tajna” po kojoj su neki stradni prvaci krivo “presumirani nevinim” pa Marko Perković prhne u rešt na desetak mjeseci zbog utaje poreza kakti glavnog pripisanog grijeha, bojim se da će i u slučaju njihovih brojenja po spomenutim prezimenima i dalje biti pitanje iznimaka koje potvrđuju pravilo.