twitter logo facebook logo my space logo rss logo

Ustajte vi zemaljsko (čitaj: rvacko) roblje…

Uskoro će Nova Godina, blagdarenja, uzdasi, prigodne kompilacije, sezonska raznježivanja preko miloga i dragoga, spuštanja cijena zbog čiste dvotjedne ekonomizacije humanosti, uzdasi zapakirani u boje generalnih sponzora.

Tu negdje glazba će odigrati bitnu soundtrack pozadinu nota gladnih i žednih. Prostor je to za popunjavanje honorarnih rupetina nastalih zbog prirode pop scene. Doba je to kada prvaci estrade, onaj komercijalno klasni razred traženih i “traženih” svake godine iznova naplaćuje, preplaćuje, ali gotovo nikada u pravilu ne podplaćuje svoj doprinos dobrom raspoloženju puka.

Umjesto seciranja opravdanja procjene da Brega vrijedi 120 000 eura za naručitelja iz Moskve, ostali bismo na terenu domicilnih prvaka. Tako u zemlji gdje se prosječni godišnji prihod radnice ili radnika cca 60 000 kuna (dakle, nešto manje od 9 000 Eura) ako uzmemo 5000 kuna kao prosječnu plaću iako znamo da tome nije tako u pravilu, jedan Tony Cetinski će navodno za novogodišnje “zabavljanje” posjetitelja nekog beogradskog kluba utržiti 70 000 eura. Istu je svotu dobio lani u Splitu. Dakle, u prijevodu, čak da je poplaćao sve poreze na dobit, prireze, ostalo, jezikom susjeda, dotični slavuj za pjevanje mahom tuđih pjesama nevezano koliki hitovi bile, dobije 517.666,89 hrvatskih kuna. U lipu. Matematičkim ponavljačima, za trosatni nastup, malo afektiranja emocija, nekoliko žmirenja, znojenja pod pazuhom flanelske košulje, izjava kako svakim nastupom daje sve od sebe, dubokog emotivnog proživljavanja stihova a la “Umirem stoputa dnevno” dokazanih facijalnim grimasama, Tony majstor utrži stotinu godišnjih prihoda nekog Stjepana Horvata.

Tri sata slušanja gažera Cetinskog za Novu godinu u Srbiji (ili bilo kojeg drugog predstavnika soja domaćih zabavljača) vrijedi koliko i 365 radnih dana stotine prosječnih hrvatskog radnika. Možete li to shvatiti, pa ako je odgovor potvrdan, probajte opravdati. Po čemu su to njegove obrtničke sposobnosti dizanja par oktava i interpretiranja tuđih pjesama, vrijednije i opravdano skupocjenije od strojobravara Ante Plovanića iz Opatije koji niti jednom u dvadesetgodišnjoj karijeri blindiranja susjedskih vrata nije imao pritužbu, sve je radio po “peesu” i zaslužio je mjesečno jedva nazrijeti petu tisućicu kuna prihoda?

U čemu je suštinska razlika između primara, sekundara i tercijara Hrvatske ili recimo Indije gdje će kaste dozvoliti da na dvije stotine zračnih metara New Delhija imate maharadžino zdanje u procjeni od par desetaka miljuna dolara, dok je nekoliko blokova niže jedno dojenče umrlo na rukama matere od dizenterije, a drugi jednogodišnjak od tifusa? Patetika prispodobe je namjerna.

Srbi i Crnogorci će tako ove nove godine otkupiti Gibonnija, Coloniu, Ninu Badrić, Severinu ne bi li im otpjevali nešto za dušu i potporu teze “ko nas bre zavadi”, dok će Skopjani stenjati pod uzdasima Danijele hop cup Martinović i njenih vrckasto emotivnih egzibicija. Nisu nacije bitne nimalo, Hrvati će estradnim pravcima plaćati od 30 000 do 20 000 eura za taj novogodišnji nastup.

Lako je prepoloviti o koliko se smanjenoj ironiji sudbine radi. Okus u ustima i želucu je isti, a za komentar valja produžiti do prvog obližnjeg nužnika.