twitter logo facebook logo my space logo rss logo

ZATVORENO PISMO BARETU

“Znaš Gorane,

da izbjegnem one stereotipe i formalnosti “poštovani ovaj onaj”, poštovanje neka ostane za dio tvoje glazbene ostavštine, ali ovdje ću ti napisati samo nekoliko rečenica previše. Onoliko namjerno previše koliko mi se čini da te previše ima po stupcima i usnama ljudi kojima ne bi trebao uzimati mjeru niti mesti ispred njihovih vrata doklem su tvoja zatrpana koječime.

Nije direktni povod obraćanju ovo prepucavanje sa Severinom i malom Rozgom, nije ni pljuckanje po Hladnom pivu usporedom s braćom Marx (kao jokeri su i pajaci a izdaju se za ozbiljnu rock srednju struju), nisu ni osvrti na Kosoricu kao svemirku i slične cinične aluzije), nije ni tvoj odnos prema davnom bas partneru Kilmisteru oko nikad jasnih zasluga oko skladateljskih autorskih prava za stvari koje bi radio bend a potpisao bi sebe, nije i prema Plaćenicima s kojima je isto bilo financijskih trzavica i autorskih razmirica, nije ni odnos prema sinu ti Miranu i bivšim djevojkama ili suputnicama s bilo koje strane igle, nije čak ni ona prenemaganja s ritualnim spaljivanjem novčanica od 1000 kuna pred djevojkama u backstageu nakon pošmrkanih lajni koke da bi tren kasnije plakao kako ti nedostaje sto Eura za alimentaciju jer treba slati sinu za uzdržavanje o kojem se brinu njegovi baka i djed, a ne ti kao otac, nije povod ni desetak sličnih priča i situacija iz prve, druge, treće i sto pedesete ruke koje bi izgorjele ako ne bilo istina kako si postupao. Ništa od tih javnih plakanja i privatnih patnji nije povod. Jer kod tebe nema tajni ni tabua, zar ne? O svemu se govori čisto i otvoreno. Nema se što skrivati i ima se povoda druge prozivati.

Nije mi povod besplatno braniti gđicu Vučković ni Rozgu, mislim da se cure itetako same znaju i mogu premda o njihovim glazbenim (bez)vrijednostima držimo jasno isto mišljenje. Uostalom, Jelena je već lijepo rekla na što joj gusjenice iz tvojih usta sliče.

Teške boje.

Povod za ovo pismo, Barešijo moj (jer tako smo te zvali, sjećaš se?) je iskra. I strast. Onu u koju se i sam kuneš pa ćeš me razumjeti. Povod je “Iz sve snage”, najdraža mi pjesma Majki i jedna od najboljih rock himni ovog prostora i vriskova individualca, vapajem za (samo)pomoći glazbom. I razočarenje koje spoznaš kad osoba koja ti se s bandom potpisala na jedan od najboljih albuma svih vremena otkad je rock and rolla ovih prostora (debi “Razum i bezumlje”) već duže vremena u svom iskarikiranom javnom liku proživljava upravo naslov istog. I znam da ne lažeš kad kažeš da je glazba jedino što znaš raditi i da ima terapeutski učinak. Razumijem te svakim slovom svog skromnog autorskog doprinosa na slične teme. I znam da baš kao ni Dylan nemaš nikakve obveze prema svojim fanovima i drugima biti osobom niti odgovarati na očekivanja. I da možeš slobodno biti najgorom privatnom osobom na svijetu ako masa prihvati tvoj “Put k sreći” ili “Vrijeme da se krene” kao svoje budnice nade, ni u podsvjesti mi nije to pokušati negirati ili omalovažiti. Ali kao takav, moraš biti svjestan boomerang efekta i principa opruge koja se vraća jednakom snagom kako je bila zategnuta. I lako je živjeti u samoobmani i ružičastim izmaglicama pod izgovorom metadonskih terapija. Ali svijet je ponekad daleko sivlji i istina je daleko od varijante crnoga i bijeloga. Ti bi to sa svim svojim kristalno prljavim demonima koji te ganjaju trebao znati i biti svjestan.

Na stranu što su glasači Porina za dobrih 20 godina prekasno shvatili kako ima nešto i u tom vinkovačko detroitskom korijenu rock and rolla pa tek klimaju na “Teške boje” koja je, čestitam, vrhunska stvar. Doduše, priznanja struke stižu tek kad si potisnuo Majke u status pratećeg benda i promjenio im sastav po tko zna koji puta. U vrijeme najboljeg albuma Majki, debitantskog “Razuma i bezumlja” Porina još nije ni bilo. Ali prilika za ispravljanje inercija nekoliko. Međutim, tada si još bio opasni junkie s kojim se nije bilo za družiti jer bi te “s kim si takav si” moglo opako marginalizirati i kompromitirati u nobl slojevima domaće estrade. A ne kao danas, kada si dvadesetak puta rehabilitirani zapravo pulp fiction lik s TV ekrana koji ima svoj mali TV show, kojem pripuštaju da svako toliko rekne koju opozicionarsku pa na foru “glasnogovornika mase” i “svi smo mi Bare” progovori o kunstu svog naroda.

Iz sve snage.

Idem kontra struje, baš kako si ti za sebe ufao u formativnim godinama. Znam da ima podosta njih koji sline za tvojim javnim likom i djelom i od pretjerane bale nisu objektivni sagledati, izvagati što je dobroga a što lošega u “Baretovoj muci i javnoj patnji i križnom putu”. Čak mi i urednica kaže da neće objaviti tekst ako joj se ne svidi jer si ti legenda domaće glazbene scene. Pa što ako jesi? Zar te status treba abolirati sranja i javne prozivke kao što si sam uzimaš prava javno prozivati kad ti se ne dopadne društveni kontekst nekih ljudi iz tvoje okoline o kojem si očito uzmaš znati jako puno. Ajmo ako se dere derat onda skalpelom i po sebi, ali ne onako kako smo odlučili servisirati, nego onako kako je.

Umjesto klasičnih analiza tvoje mjuze i pop portreta dobio sam mandat sastaviti osobno i javno pismo, nasloviti ga na adresata imenom i prezimenom Goran Bare, a opisom posla: pjevač, autor, karizmatik, poznanik te poslati u eter elektroničkim putem. Naravno da te se to ne tiče, niti bi te se trebalo ticati. Naravno da ćeš nakon čitanja ispisanih rečenica, onako poznato izvrnuti zjenice i podići gornji lijevi kut usne u grimasu, naravno da ćeš promumljati nešto u karakterističnom Vinkovci blues maniru, kako «čiča ne razumije što mu to balavac govori, kako je to prekomplikovano za njegovo trenutno stanje duše i da u tome ne nalazi preko potrebni mir…mir, brate, mir». Onako kako bi to delta blueseri s Mississippija radili da su kojim slučajem bili siromašni i obespravljeni bijelci, a ne niggaz, čiji si blues tako objeručke prigrlio.

Ali u skladu s tvojim željama i odabirom osobne linije kojom ćeš tjerati svoje đavle i anđele dok ti lebde nad ramenima i karijerom, jedini mogući pristup Baretu je pošteni, iskreni i direktni. U facu. U srce. Pa i u venu ako treba. Baš onako kako Gazda inzistira i razumije.

Grešnik.

Uglavnom Gorane, znamo se dobro, predobro možda, premda nismo pili zajedno, nismo se čak ni pucali, promašivali i padali u delirium tremense. Nismo povraćali pluća na pozornici niti padali u nesvijest zbog dehidracije (službena varijanta, ali znali smo o čemu je riječ). Nismo jebali djevojčurke nakon koncerata po klubovima diljem ratne Hrvatske i susjedne Slovenije. Ti nisi imao erekciju od silne sile protuteže i litri ovoga – onoga, a ja sam bio vjerni papak. Nismo nosili švapske šljemove od onih idiotskih nacista na partyju punom anđeoskog praha negdje u Ljubljani. Nismo si skidali ostatke nečijeg govna s organa nakon analnog sexa. Nismo si razbijali glave bocama piva kao u iggypopovskoj maniri autodestrukcije u zanosu koncerta. Ti si to radio pred 1500 ljudi, ja pred 150. Nismo šmrkali usred ljeta na plus 40 Celzijusovaca. Je li bila Pula ili Rijeka? Nismo čak ni svirali zajedno, a moji pionirčići navučeni na žešći The Jesus Lizard, Nomeansno i Fugazi rock nikada ti nisu bili predgrupa niti «gosti» na koncertu, ako bi si baš tepali. Nisu nas niti zajedno interviewirali nakon Crnih Mačkova, Porina, Zagreb Gori, ni Fiju Brijanja u hladnim svlačionicama Doma sportova. Ali znamo se.

Nikada te nisam idolizirao, nikada nisam padao u trans na tvoje scenske posrtaje i vrhunce, uvijanja i klečanja, još od vremena «Iz sve snage» i detroitskih Majki. Nikada nisam popušio tu furku «iskrenosti» podvučenu samodestrukcijom na način kako si ti vjerodostojno i stihijski uništavao svoj hram. Ni nakon svakog novog slogana u «Budi ponosan» maniri, ni nakon prešutnog kritičarskog prešućivanja albuma nakon «Milosti» i rada Majki kao stilski čistog i ne osobito nadahnutog rock and rolla, boogie varijanti, ritma i bluesa, sve daljeg od prvotnih vodiča Stoogesa i MC 5, a sve bliže nekim balkanskim inačicama Allman Brothers Blues Bande ili ZZ Topa u bržim stvarima. Čak me ni inače neduhovito poigravanje s folklorom i zajebancija Hali Gali Halid nije osobito iritirala i mogao bih se smijati nastupima uživo. Ona me pokušala uvjeriti suprotno. Rekla je da pravi umjetnici moraju patiti da bi preko boli osjetili poriv za stvaranjem i vidanjem rana. Ostale fanice/šiparice te njihova zapažanja nisu vrijedne ozbiljnijeg razmatranja jer kad sam ih pitao zašto te vole rekle su zato jer ćeš umrijeti. Denis je gledao heroja u Miši Kovaču do prije par ljeta pa se njegova ne računa. Isto je sa Rankom. On je i dan danas gažer, mater mu. Toni ti ne bi pisao jer ste kao osobno vezani. I presubjektivan je. OK, nema frke. “It`s a dirty job but someone`s gotta do it” rekao bi moj cijenjeni Mike Patton.

Mene ne zanima.

Ovdašnji rocka and roll likovi te štuju. Horvat i Leskovar te vole iz subjektivnih razloga. Dragaš ti je pajdo po odrastanju, generaciji i glazbenim ukrštavanjima putova. Gall bi ti rekao nešto postrane. Grgić te znao staviti u uzorak. Dudo Jagatić i Zoki Stajčić bi te isto slavili zbog nekad i sad i popustili ti u ime prošlih svršenih vremena. Kostadinov i Cvek su ispali sasvim OK likovi, Batinović je imao svjetlijih trenutaka za mlađih dana, ali vrijeme ga je nagrizlo. Čulić ionako nije znao uživati u žicama. Perković te uvijek vrlo precizno analizira i detektira vrlina i mane. Heroina te slavila. Nomad te nije imao. Polet bi te podržao. Polet je mrtav. Ostali nisu vrijedni spomena.

Ti opet nikada nisi obraćao pažnju na publiku, niti si imao zainteresiran pogled, čak ni kada si tražio njihov odgovor i kada ti je bilo važno kako ćeš pasti pred njih. Svih tih 20 i nešto koncerata na kojih sam te silom prilika (svakako ne uvijek vlastitom potrebom i voljom) gledao u raznim razdobljima karijere. Tuđe mišljenje je neka rijetka zvjerka i strano tijelo. To ti ne treba. Pravo zboriš. Mumljaš zapravo. Poštivao sam tvoj teži put i tu nekakvu «karizmu» koju su vidjeli svi drugi osim mene. Poštivao sam status perjanice i zaštitnika prve lige domaćeg mainstream rock and rolla koju su vam od početka kraja rata lijepili mediji. Jest, uz Let 3, HP i Pipse, te onu stariju oronulu školu koja je postala već institucijom. Nisam poštivao to što su na vašem modelu iznikli svakakvi copy and paste istomišljenici a la Kojoti, Maroderi, Subway Dogsi i slične uvrede za glazbu. Poštivao sam tvoj izbor. Poštivao sam situaciju da clean and sober ne možeš na stage i da bolje daješ tek kad si stimuliran. Poštivao sam tvoje Shane Mc Gowan navike i odluke da je ponekad stalak za mikrofon najpouzdaniji friend.

Ali ono što me uvijek odbijalo i bunilo u cijeloj toj percepciji tebe kao izvođača je ta «tragika». Ta «bol». Taj urlik. Ta boca smrskana u čelo. Zato jer si bio (?!?) narkoman i zato jer si prolazio kroz 15-godišnji heroinski ili bilo kakav pakao. Jer ti je musclefieber od bola radio nehotične trzaje nogu, ruku, kontrakcije trbušnih stijenki. Zato jer su ti oči bile plastične, ni staklene čak. Zato jer su te vodili pod ruke i iznosili iz klubova Kilmister i Duspara. U slučajevima kad ti Kilmister nije statirao i držao back up.

I dok pleše sama s kišom.

Stari moj, ma koga briga. I tebe i tvoja vječno ista sranja. I koncentrične krugove. I sve što je vrijedilo za, pokoj mu duši, Dinu Dvornika. J…..i samoljubni i samoživi prickovi. Isti ste kao i advokati, političari i trgovački putnici, da svedemo to na razinu srednješkolske percepcije svijeta oko nas jer često je baš taj stadij onaj u kojem se koprcamo. Lajete i lažete. Prodajete spike. Što me zaboli organ za tvoje halucinacije i tvoje krize dok nagrizaju cijelo tijelo i groznice koje slijede? Tvoj izbor, starina, heeeeeej. Nije li licemjerno i nepotrebno egotripično navlačiti pozornost čitavog svijeta i scene na sebe samo zato što si postao narkoman. Javna patnja od privatne boli. Pa, nitko ti nije držao pištoljčinu na sljepoočnici i tjerao te nekim ultimatumima da će ti ubiti obitelj ako ne kreneš ODMAH, i odmah da kreneš s tim sirovim poslom. Zašto stoga misliš da bi itko trebao suosjećati što si bio neoprezan, slabić, razmažen, neosjetljiv na druge osim na vlastite potrebe? Tvoj izbor – tvoja muza – tvoja bol – tvoj problem. Iskoristi je za sjajne albume, opet nećeš biti jedini, ali daj prestani više jednom srati o besperspektivnosti. I zbog svoje ekscentričnosti biti ispijen od 0 do 24. Da bi mogao pjevati «o svojim malim bićima koje rolaju kamenje vješto» i da bi mogao sve te slike prenašati u rime, neobične odista, ali nikako spektakularne. U poredbi s tvojim egotripovima Ripper je vrtić kid. Urban nije ni epruvetu omirisao.

Kao, rat te sjebo, je li? Ili neki super teški život djeteta iz radničke slavonske obitelji? Heeej, nije vrijeme tržnice. Nemoj mi prodavati jer ne kupujem tu spiku. Izgubio si već jednu ženu. Pa djevojku. Slične okolnosti. Droga je kumovala. Strašna, tragična bol. Imaš dijete koje je trebalo toplog i brižnog oca koji nije umjetnik, ni patnik, nego otac. Tata. Onaj koji golim rukama do krvi grebe ne bi li mulcu osigurao bolje sutra nego ga je stari imao. A ne mu kukao oko alimentacije i nemogućnosti dolaska vlakom iz Zagreba u Vinkovce jer mu na živce idu fanovi koji mu uletavaju s “Bare legendo” spikom špricajući ga pritom pivom po faci i pljuckajući mu svoje alkoholno vrenje jer se obraćaju Baretu kao svojem iz naroda. Imaj drugu ženu. Krasoticu. Koja te prati i štuje. Slijedi tvoj put. Uzvrati joj respekt, mučeniče samoproglašeni.

I sam se ponekad perolako zapalim pa reagiram instinktivno i ishitreno. Emocije kontrolirati jalov je posao. Onda ti ispišem pismo i mislim jesam li pretjerao. Bi li trebao pročitati još jednom pa vagati svaku težu riječ od nekoliko dekagrama. Pa dozivam alternative, kako bi Toni ili tvoj imenjak Goran rekli da čovjek koji napiše pjesmu poput «Vrijeme da se krene», ne može biti loš čovjek. Može biti. Nisam plesao niti na «Ja sam budućnost», niti na «Mene ne zanima», niti na «Grešnika», «Krvarim od dosade», «A ti još plačeš», ali sve redom su sjajne pjesme. Imaju pravo ovi dvoje kada tvrde. Imao si i ti pravo kada si dokinuo to leglo zvano Majke jer bi do danas već ličili na Parni Valjak a teže uvrede ne bi poželio ni gorem licemjeru ili patniku od tebe. Sada si solo igrač. Kao. S pratećim bendom Majke, nekad Plaćenici.

Danas te i dio Vlade RH sluša. I cijela ta «napredna i mladima bliska» politička lijeva elita kojoj si sam drukao i agitirao. Jest da je za gnušati se i odvratno, ali hajde ipak je bolja varijanta nego da te svojata dojučerašnja svita.

Put k sreći.

Trebala ti je jedna desetminutna ventilator situacija da bi mogao reći:»Napisao sam put k sreći». I napisao si «Put k sreći». I narod je popizdio za tim feelgood country blues trenutkom. S pravom. Makar je dosta tog naroda dizalo ruke i na «moj Milane, pobratime mio» i slične noćne more. I mene si nanovo dobio. Cijeli ti je debi album bio takav. Odisao nekom lagano valjajućom, pozitivnom strujom. Uvijek si isticao kako pronalaziš i važeš motive za krenuti dalje, vjerovati, nastaviti gurati bez obzira kako je teško jer teže od onoga kroz što si prolazio teško može biti. Pa deri onda i guraj dalje. «Sedmica» je bila nastavak nade. Lagani i logični nastavak solo priče nekog čudnog lika koji si utvara da je najveći patnik na svijetu i to mu daje osnove za proživljavanje hrvatske inačice bluesa. Ne kao David Fincherova mračna odiseja bez happy enda. Čak sam i “Srce” koje su ti negirali mnogi jako volio preslušati, pogotovo u onoj ljepotici s Bajukicom “I dok pleše sama s kišom”.

I nije da te obožavam niti olajavam, ali vjeruj kad ti kažem kako me iskreno zanima kako ta priča završava. Čini mi se da ima materijala za još bar 10-ak nastavaka. Nemoj žuriti stoga s ishitrenim odlukama o dokidanju karijere, ionako će ispasti tlapnja i puste samoprijetnje kojih se teško držati. Do onda se možda nešto izokrene u sustavu bezvrijednosti na domaćoj sceni, pa te još netko osim drznika potpisnika ovog texta vidi kao karikaturu, a ljudima smijeha kronično nedostaje u ova tužna vremena, sam si primjetio.

Eto, jebi me ako boli, ali sam si otpustio okidač i zaigrao ruski, pa neka zaboli.

Hvala ti na postojanju i čitanju.
Svaku ti sreću želim u tvom javnom radu i privatnom štogod to bilo.
Iz sve snage.

Anđelo Jurkas”